BIO SAM UGLEDNI HIRURG, IMAO PORODICU, BIO SRETAN...


Bio sam ugledni hirurg, imao porodicu, bio sretan, mislio sam da mi niko ne može ništa i da sve držim u svojim rukama. Pred kraj dežure imao sam hitnu intervenciju, mladić iz saobraćajne nesreće sa teškim tjelesnim povredama.
Borba za život je trajala preko 4 sata, više puta smo ga gubili i nekako oživljavali, svakim minutom sve je bilo manje šanse da će preživjeti. Na kraju i pored silnih muka i pokušaja nismo, nisam uspio. Kada je sve završilo, medicinsko osoblje mi je reklo da je taj mladić moj sin i da mi nisu ništa govorili kako bih bio u stanju da operišem. Tu noć su se ugasila dva života, jedan mladi život, život mog sina i moj, jer moja duša je u toj sekundi naprosto umrla, ostalo je tijelo da tumara ovom zemljom i čeka kraj.
Od tada su prošle skoro dvije godine, za mjesec, 12 dana i 4 sata će biti dvije godine, nikada više nisam ušao u bolnicu, na bolovanju sam, ne izlazim iz kuće. Krivim sebe, možda sam mogao bolje, možda sam mogao sačuvati taj mladi život, možda da je neki drugi doktor bio u smjeni da bi bilo bolje…. milion pitanja, pitanj nakoja ne mogu da dam odgovor.

Share this

Related Posts

Previous
Next Post »