Samohrani sam otac šestogodišnje kćerke i udovac sam isto toliko godina. Supruga mi je umrla na porođaju, a pored toliko godina ja je još uvijek nisam zaboravio,
nisam prihvatio da je nema i živim kao da je tu i sve se nadam da će od nekuda da se pojavi. Mnogi me smatraju ludakom i da mi nisu sve na broju, a najviše me pogađa što moji roditelji, prvenstveno moja mama zadnjih godina skoro da i nemaju nikakav kontakt sa mnom. Odaljili su se od mene jer ne mogu da shvate da ja svoj život uništavam zbog žen koja više nije među živim,
htio ja to prihvatiti i priznati ili ne. Ali moja kćerka raste i svakim danom sve više liči na nju i svaki dan se zahvalim Bogu jer mi je ostavio i podario makar nju. Imam za koga da živim, niko mi drugi i ne treba…
EmoticonEmoticon