Nakon prekida sa prvom djevojkom, samo sam otišao u park i sjeo na klupu. Sjedio sam tako, u mislima, tužan, nikakav, jadan. Neznam koliko sam tako sjedio, kada me trgnuo glas “Mogu se pridružit?” Okrenem se, kad ono moj otac. Kažem sjedni, briga me. Sjedne on, iz jakete izvadi cigare, zapali, ponudi mene, i kaže “mali u čemu je problem, sjediš tu sam, ljudi me na posao zovu, misle da si lud!” Lagano se nasmijem, onako preko volje, i počmem pričat sa njim. I pričam ja, pričam, a on sluša, sluša, cigara ide za cigarom, čak je i nekog klinca poslao da nam pivo kupi. Sjedili smo tako skoro do pola noći, on me slušao, davao savjete, tješio, pokušavao me oraspoložiti Nikada se nisam bolje osjećao. I danas kada sam evo već odrastao, oženjen i sam imam djecu djecom, a oca više nema, uvjek se sjetim toga dana i razgovora, i nadam se da ću i ja svojoj djeci bit dobar otac i najbolji prijatelj kao što je on meni bio.
EmoticonEmoticon