ULAZIM U BUS, SJEDNEM PORED PROLAZA I NA SJEDALO PORED PROZORA STAVIM TORBU ZA TRENING...

Ulazim u bus, sjednem pored prolaza i na sjedalo pored prozora stavim torbu za trening. Nakon par stanica već je bio pun bus, samo pored mene mjesto prazno. Ulazi jedna djevojka na stražnja vrata, vidim da hoće sjesti ali joj je neugodno pitati.
 Ja je potapšam po ramenu i pitam je hoće li sjesti, ona odgovara: “Da, hvala ti.” sa osmijehom. Pošto sam izlazio za dvije stanice a cura je bila prekrasna, u glavi mi se počele odvijati svakave misli i onda sam si reko “Sad ili nikad!” u sebi. I pitam je “da li imaš papir za pisanje?” ona odgovara “čekaj da vidim (traži po torbi) i kaže nemam imam ti samo kemijsku”, ja joj govorim “ništa hvala”. I ja kopam po svojoj torbi za trening i nađem neki papir.
Otkinem dio i napišem joj svoje ime i svoj broj. Bus je već tada stajao na mojoj stanici ali nije još otvarao vrata, dam joj taj papir i govorim joj činiš mi se ok pa se javi. Kada sam izašao iz busa ruke su mi se tresle, nadmašio sam samog sebe