Dugo nismo mogli imati djecu, sve smo pokušavali, a onda kada smo se prestali nadati i počeli pomirivati sa sudbinom, u 43-oj godini sam ostala trudna. Našoj sreći nije bilo kraja, sa saznanje da nosim dvije bebe, blizance i to muško i žensko nas je dovelo do ludila. Trudnoća je bila sasvim uredu i čekali smo taj dan da konačno postanemo roditelji, TATA i MAMA. Otišla sam u porodilište, a onda se sasvim normalan porođaj totalno zakomplikovao, djevojčicu sam rodila prirodnim putem i bila je zdrava i sve je bilo normalno, ali tek tada su komplikacije nastale i na žalost dječaka nisam uspjela da roditi prirodnim putem, te sam morala ići na carski rez. Sve se toliko odužilo da je moja muška beba, koja je bila sasvim normalna i zdrava, čak naprednija i veća od djevojčice, nažalost preminula prije nego je došla na ovaj svijet. Sreća i bol u istom trenutku, nešto najgore što čovjek može doživjeti. Toliko smo se borila i željeli djecu, da sada nekada se uhvatim da razmišljam, pa možda je bilo bolje da nisam nikada ni ostala trudna, na to sam se bila navikla, a ovo, na ovo se nikada neću navići i boliti će me čitav moj život. Sada bi i on sa svojom sestrom kretao u prvi razred. Bože zašto???
EmoticonEmoticon