Godinama smo pokušavali da napravimo bebu, ali na žalost svaki put bezuspješno. Na kraju smo otišli kod doktora na pregled, gdje je doktor meni lično saopštio da je moja supruga sterilna i da nema nikakvih šansi da ikada zatrudni. U braku smo tada bili 7 godina i znao sam da bi je to slomilo, te sam doktora zamolio da joj ništa ne govori i odlučim da joj kažem da je do mene, da sam ja sterilan.
Taj plač i tugu nikada neću zaboraviti. Nakon par mjeseci sam joj ponudio da usvojimo bebu, na šta mi je ona negativno odgovorila, govoreći kako ne želi tuđu djecu da odgaja. Samo 5 mjeseci kasnije sopštila mi je da se želi razvesti od mene i da želi da se ostvari kao majka sa nekim ko MOŽE da joj to omogući. Plakao sam u sebi, ali joj nisam ništa govorio.
Danas 10-ak godina nakon toga, ja sam sretan otac troje djece, dok je ona ZBOG ONOGA ZBOG ČEGA JE MENE OSTAVILA VEĆ DVA PUTA OSTAVLJANA. Često mi šalje poruke kako sam ja krivac za njenu nesreću, patnju i bol koju proživljava. NE OSJEĆAM SE TAKO, iako mi je žao, jer to što sam osjećao prema njoj nikada se ne može izbrisati, ali bio sam spreman da se žrtvujem zbog nje i sama si je kriva.
Nema komentara:
Objavi komentar