Nakon što smo se vjenčali živimo kod roditelja moje supruge, jer imaju veliku kuću i da ne bi živjeli kao podstanari živimo kod njih. Mnogi me osuđuju zbog toga, počevši od roditelja, preko prijatelja, pa dopoznanika, svi mi govore da sam se udao i da imam žnski stvarku među nogama.To me mnogo boli, ali jednostavno nisam imao izbora, moji roditelji žive na granici siromaštva, ja još uvijek ne radim, a sa platom koju zaradi moja supruga jedva i ovako preživimo, tako da jednostavno sam morao. Iskreno ni mojoj tašti i tastu nije drago što sam se “uvalio” u njihovu kuću, mada to javno ne iznose i sav komšiluk misli da su zadovoljni, ali kada je supruga na poslu i kada ostanem sam sa taštom ona mi odma počne da prigovara, kako sam nesposoban, kako nije zamišljala svoju kćerku pored bijednika kao što sam ja i sve na taj fazon. Moja žene za to ne zna i ako bih joj rekao bojim se da se ne bi naljutila i shvatila kako ja mrzim njenu majku. Evo gotovo godinu dana smo u braku i svaki dan mi je sve veći prtisak, niko, ama baš niko nema razumijevanja za mene i jedina svijetla tačka mi je moja supruga koja mi je sve na svijetu i ne znam kako bih kada bi me slučajno ostavila.
Nema komentara:
Objavi komentar