DVADESET I PET GODINA, MLADA, TEK POČELA DA ŽIVIM… RODITELJI PLAČU, PLAČU BEZ PRESTANKA...


Dvadeset i pet godina, mlada, tek počela da živim… roditelji plaču, plaču bez prestanka, ne jedu… hodaju ko zombi… kuća puna tuge i straha… 2 brata izgubljena, kao bez glave hodaju po kući…ja sjedim u sobi i razmišljam zašto sam baš ja dobila rak i to vrstu toliko rijetku da se ni patolog nije suočio s tim nikad..

odlazim do majke i izgovaram najteže rečenice ikad: mamice šta god da bude zapamti da imaš još dvoje djece za koje moraš živjeti! Odlazim do tate i njemu govorim šta plačeš? Jesam ja ličanka ili ne?! Bolest se našla zaebavati s krivom osobom! Ubit ću ga, obećavam! Pakao sam prošla..evo godinu dana od zračenja..
izborila sam se, bila ko lav, hodam opet, imam i divnog dečka, život mi se vraća u normalu.
Rane su ostale, kako psihičke tako i fizičke ali i dalje sam to ona ista osoba koja sada ima sreću u očima. Život je čudo. Zagrlite svoje, volite se. Zdrav čovjek je sretan čovjek!

Share this

Related Posts

Previous
Next Post »